Glazba je oduvijek bila bitan element tradicionalne kineske kulture. Kao što Liji (Knjiga obreda) navodi: „Vrlina je temelj čovječanstva; glazba je vanjski sjaj vrline.”
Stoga, ljudi nisu samo stvarali i prenosili glazbu kako bi uskladili nebo i zemlju, već i kako bi oplemenili karakter i njegovali dušu prema višem području.
(Nastavak 1. dijela)
Priča o Shi Kuang-u
Shi Ji (Zapisi velikog povjesničara), jedna od najcjenjenijih knjiga kineske povijesti, u svojoj „Raspravi o glazbi” zabilježila je priču o Shi Kuang-u, glasovitom glazbeniku iz države Jin tijekom razdoblja Proljeća i jeseni (770. – 481. pr. Kr.).
Jednom je vojvoda Ping od države Jin bio domaćin banketa u čast vojvode Ling-a od države Wei. Tijekom događaja, vojvoda Ling je zamolio svog glazbenika Shi Juan-a da izvede novo glazbeno djelo koje su čuli tijekom putovanja. Prije nego što je djelo završilo, Shi Kuang je mahnuo rukom i rekao: „Ovo je glazba nacije na samrti. Molim vas, nemojte je više svirati.”
Vojvoda Ping je bio zbunjen i upitao je zašto. „Ovaj komad je skladao Shi Yan, glazbenik odgovoran za dekadentnu glazbu za kralja Zhou-a iz dinastije Shang (jedna od najkorumpiranijih figura u kineskoj povijesti). Kada je kralj Wu napao kralja Zhou-a, Shi Yan je pobjegao na istok i skočio u rijeku Puyang”, objasnio je Shi Kuang. „Ova glazba se mogla čuti na rijeci Puyang. Svaka država koja čuje ovu glazbu doživjet će pad.”
No vojvoda Ping je inzistirao da čuje cijelo djelo, pa je Shi Juan završio sviranje. „Postoji li ijedna glazba tužnija od ove?” upitao je vojvoda Ping. Shi Kuang je odgovorio: „Postoji.”
Kada je vojvoda Ping izrazio žudnju da je čuje, Shi Kuang je rekao: „Vaše veličanstvo posjeduje ograničenu vrlinu i ispravnost. Najbolje bi bilo odustati od ove glazbe.” „Ono što najviše volim je glazba. Volio bih je čuti”, odgovorio je vojvoda Ping.
Tako je Shi Kuang uzeo svoju citru i počeo svirati. Dok je tekao prvi dio, vidjeli su kako se skupljaju ždralovi. Kad je počeo drugi dio, ždralovi su počeli graciozno plesati.
Zadovoljan prizorom, vojvoda Ping je ustao kako bi nazdravio Shi Kuang-u. „Postoji li glazba svečanija od ove?” upitao je. Shi Kuang je odgovorio: „Postoji.”
„U drevnim vremenima, Žuti Car je svirao glazbu prilikom susreta s božanskim i božanstvima”, objasnio je Shi Kuang. „Vi imate ograničenu vrlinu i ispravnost. Bolje bi bilo da je ne slušate; u protivnom bi mogla donijeti nesreću.”
„Ja sam star čovjek i ono što najviše volim je glazba. Želim čuti tu melodiju”, rekao je vojvoda Ping.
Shi Kuang nije imao izbora nego odsvirati djelo. Čim je započeo prvi dio, s sjeverozapada su se podigli bijeli oblaci. Uz drugi dio, prohujala je silovita oluja, strgnuvši crijepove s krova palače. Svi su pobjegli u panici. Prestravljeni vojvoda Ping se sakrio između stupova palače. Nakon ovih događaja, država Jin je doživjela tešku sušu, ostavljajući zemlju neplodnom tri godine.
Kao utemeljitelj kineske civilizacije, Žuti Car je posjedovao veliku vrlinu i štovao je božansko uz glazbu (pogledajte 1. dio ovog serijala za više detalja). Vojvoda Ping je s druge strane glazbu tretirao kao sredstvo zabave te je čak uživao u dekadentnoj glazbi unatoč upozorenju Shi Kuang-a. Ovakav nedostatak poštovanja prema vrlinom ispunjenoj glazbi učinio ga je nedostojnim, a takvo nepoštivanje neizbježno je dovelo do posljedica.
Kaže se da tradicionalni konfucijanizam ima pet klasika: I Ching (Knjiga promjena), Shangshu (Knjiga dokumenata), Shijing (Knjiga poezije), Liji (Knjiga obreda) i Chunqiu (Anali proljeća i jeseni). Govorilo se da su ti klasici postojali u drevna vremena prije nego što ih je Konfucije sakupio i sastavio. Zapravo, on je sastavio i šestu knjigu pod nazivom Yuejing (Knjiga glazbe), koja se s vremenom izgubila.
Jedan od razloga mogao bi biti taj što je glazba dar od božanskog, koja povezuje nebo, zemlju i dušu. Ali kada ljudi tretiraju glazbu samo kao nešto za uživanje i prihvate degenerirane moralne vrijednosti, oni više nemaju pristup njezinoj biti.
Yu Boya i njegov učitelj
Cai Yong, glasoviti učenjak u dinastiji Han, jednom je napisao priču o Yu Boya, glazbeniku iz razdoblja Proljeća i jeseni.
Yu je učio kod glazbenika Cheng Lian-a, koji ga je podučio svemu o glazbi. Međutim, nakon tri godine, Yu je osjećao da nešto još uvijek nedostaje. Jednog dana, Cheng je rekao Yu-iu: „Mogu vas naučiti svim glazbenim vještinama, ali ne i biti glazbe. Moj učitelj Fang Zichun je dobar u glazbi. On živi na otoku Penglai u Istočnom moru i on vas može poučiti biti glazbe. Što kažete da odemo tamo zajedno?”
Nakon što su njih dvojica stigla na otok, Cheng je rekao: „Molim vas, ostanite ovdje i vježbajte glazbu. Ja ću dočekati svog učitelja.” S tim riječima je otišao.
Prošlo je nekoliko dana, a Cheng se nije vratio. Razgledavajući oko sebe i uvidjevši da je sam, Yu je mogao čuti samo neprestani šum i udaranje mora. Okruživale su ga puste planine i šume, prožete tužnim kricima ptica. Uz težak uzdah, promrmljao je: „Sada razumijem glazbu.” Zatim je počeo svirati.
Nakon što je glazba počela, Yu se osjećao uronjenim u prostrana nebesa i beskrajno more, a note su tekle bez napora. Činilo se da je sve živo; ptice, ocean, planine i cijeli krajolik. Osjećao se potpuno u skladu s nebom i zemljom.
Kada je Yu završio melodiju, primijetio je da se Cheng već vratio. „Sada ste naučili bit glazbe”, rekao mu je Cheng.
Naša povezanost s prirodom duboko se razumjela u tradicionalnoj kineskoj kulturi. Prema Ching-u: „Fuxi je pogledao gore i vidio Tao na nebesima, pogledao dolje i vidio Tao na zemlji, te se osvrnuo oko sebe i vidio Tao u svom okruženju. Crpeći inspiraciju iz sebe te iz manifestacija bliskih i dalekih, stvorio je Osam trigrama. Na taj se način uspio povezati s vrlinom božanskog i karakteristikama prirode.”
Slično tome, tradicionalna glazba nam je dar koji obogaćuje i naša srca i naše živote. Uz obrede, ona tvori skladan sustav koji upravlja našim ponašanjem ovdje između neba i zemlje. Usklađena s ravnotežom yin-a i yang-a, ona vodi naša srca prema dobroti i koristi cijelom društvu.
(Nastavit će se)
