Željela bih podijeliti neka svoja iskustva nakon više od 20 godina kultiviranja u Falun Dafa.
Odrastanje pod oblakom straha
Rođena sam 1950-ih. Moj otac je radio kao državni dužnosnik sve dok ga Komunistička partija Kine (KPK) nije označila kao desničara i poslala ga u radni logor u dobi od 29 godina. Imala sam samo dvije godine, a moja majka je bila trudna s mojim mlađim bratom. Za vrijeme očeva boravka u radnom logoru, majka i ja otišle smo živjeti kod mog djeda po majci u grad Chengde, provincija Hebei. Kako bi uzdržavala našu obitelj, majka je pronašla posao.
Prije isteka kazne u radnom logoru, moj je otac rekao: „U mom rodnom gradu ljudi nemaju dovoljno za jesti.“ Samo zbog tih riječi, vlasti su mu produžile kaznu u radnom logoru. Oca sam ponovno vidjela tek pet godina kasnije. Otprilike u to vrijeme naša je obitelj poslana u ruralno područje na periferiji provincije Liaoning. Kako bi ponovno ujedinila našu obitelj, moja je majka dala otkaz na poslu u gradu Chengde.
Naš miran obiteljski život bio je kratkog vijeka. Moj otac je ubrzo nakon toga označen kao „kontrarevolucionar“ te je bio izložen javnim sesijama osude i premlaćivanja. Žigosani kao „pseći porod“, moj brat i ja živjeli smo u stalnoj diskriminaciji. Zimi su bratovi školski kolege koristili kuke za peć, užarene iz sobnih peći, kako bi mu palili podstavljenu pamučnu odjeću i lice, govoreći: „Da vidimo kako ćeš se ponašati, ti mali gade.“
Moj djed po ocu označen je kao veleposjednik tijekom Pokreta četiri čišćenja [kampanja protiv veleposjednika i klasnih neprijatelja]. Obitelj je deložirana iz svog stambenog posjeda i prisiljena živjeti u maloj blatnoj kućici manjoj od 10 četvornih metara. Kada je 1966. započela Kulturna revolucija, obitelj moga djeda ponovno je postala meta. Moj djed i još nekolicina koji su bili slično etiketirani bili su svakodnevno premlaćivani. Moj djed je kasnije preminuo od posljedica tog zlostavljanja.
Moj djed po majci posjedovao je tvornicu u Chengdeu prije uspostave Narodne Republike Kine. Nakon što je KPK preuzela vlast, bio je prisiljen predati svoju tvornicu državi. Iako u 70-ima, tijekom Kulturne revolucije bio je podvrgnut svakodnevnim javnim osudama i premlaćivanjima, nastavljajući raditi u tvornici perući voštano platno. Na kraju se razbolio, a moja je majka povela mlađeg brata sa sobom da se brine o njemu, ostavivši mog oca i mene.
Tijekom tih godina moj je otac bio prisiljen prisustvovati javnim sesijama osude i premlaćivanja gotovo svake večeri. Bojeći se ostati sama kod kuće, često sam ga pratila na te sesije. Gledala bih sedam ili osam ljudi kako kleče na klupi širokoj tek nekoliko centimetara, šibani kožnim bičevima i remenjem. Druge žrtve bile bi fizički premlaćivane. Onima koji bi se srušili naređeno je da se popnu natrag i ponovno kleknu na klupu, s licima natečenim od zlostavljanja.
Kako sam samo željela da netko pomogne mom ocu i meni! Ali nitko se nije usudio. Jako mi je nedostajala majka i nadala sam se da će se ona i moj brat uskoro vratiti. Trčala bih stazom kojom je moja majka pošla kada je napuštala selo, očajnički čekajući svaki dan njezin povratak!
Jednog dana dobila zaušnjake u teškom obliku. Kvrga veličine peciva na pari narasla mi je oko čeljusti, prisiljavajući me da rukama pridržavam oteklinu kad god bih hodala. Kada je moj otac zatražio slobodne dane od vođe tima kako bi me odveo liječniku, vođa proizvodnog tima ne samo da je to odbio, već je i rekao: „Lakše je ako derište umre.“ Kada je bol postala nepodnošljiva, otac me poveo sa sobom do svog vođe tima. Vidjevši težinu moje bolesti, njegov vođa tima napokon je pristao. U komunalnoj bolnici debeli liječnik po prezimenu Tong rekao nam je da mora napraviti mali rez kako bi iscijedio gnoj i krv. No, zbog mog statusa „kopileta“, mogli su operirati samo bez anestezije. Moj otac me držao pritisnutu uz moje krikove boli, i sam plačući.
Tada sam pohađala osnovnu školu, a radni tim me posjećivao gotovo svakodnevno, tjerajući me da se javno odreknem svog oca i osudim ga. Rekla sam im: „Moj mi je otac samo govorio da marljivo učim. Nije davao nikakve kontrarevolucionarne izjave.“ Moje odbijanje rezultiralo je tromjesečnom suspenzijom iz škole.
Otprilike u ljeto 1976., jedan seoski stric, nesposoban podnijeti dugotrajne javne osude i mučenja, zajedno s kćerinom izjavom da prekida sve veze s njim, počinio je samoubojstvo popivši stipsu.
Ovaj je incident u meni probudio novi strah od gubitka oca, pa sam pažljivo bdjela nad njim. Jednog dana, nedugo nakon smrti strica Lija, moj je otac samljeo vreću sirka i vreću kukuruznog brašna. Rekao mi je: „Kada je vruće, ostavi vreće sa žitom nepokrivene kako bi spriječila da žito poplijivni i da ga napadnu kukci.“
Jedne noći sam se probudila i vidjela da je moj otac nestao. Ignorirajući strah od mraka, očajnički sam potrčala prema riječnom zavoju. U šumarku sam vidjela oca kako se sprema objesiti užetom. Dotrčala sam do njega i zagrlila ga, plačući: „Tata, ne smiješ umrijeti! Ne mogu živjeti bez tebe!“ Moj otac me odgurnuo nogom i rekao: „Molim te, pusti me da odem. Ne mogu više izdržati.“
Brzo sam ustala na noge i zagrlila očeve noge, preklinjući: „Tata, ako sutra bude još jedna sesija, pusti neka mene tuku. Ja ću primiti batine umjesto tebe! Tata, bojim se! Želim ići kući!“
Zato što sam tako glasno vikala, moj se otac uplašio. Ako bi proizvodni tim saznao za njegov pokušaj samoubojstva, bio bi kažnjen još strože. Suočen s mojim preklinjanjem, otac je odustao od pokušaja samoubojstva i odveo me kući. Tek sam tada shvatila da je pripremio one dvije vreće žita kako bih preživjela razdoblje nakon njegove smrti. Unatoč stalnom mučenju, moj je otac nastavio živjeti zbog mene.
Moj djed po majci na kraju je podlegao raku i preminuo. Majka i mlađi brat vratili su se kući iz Chengdea nakon što su obavili djedov sprovod.
Sve u svemu, moje djetinjstvo, adolescencija i mladost prošli su pod velom tiranije KPK.
Godine 1980. režim KPK proglasio je mog oca „rehabilitiranim“ i uklonio njegovu desničarsku etiketu. U očima sunarodnjaka KPK je ispravila svoju pogrešku. No, mogu li se godine patnje nadoknaditi samo riječju „rehabilitacija“? Provevši pola života progonjen pod tiranijom KPK, mučenje je uzelo danak na zdravlju mog oca. Dobio je rak želuca i jedva doživio 1985. godinu, preminuvši u dobi od 62 godine.
Stjecanje fizičkog i mentalnog zdravlja nakon prakticiranja Falun Dafa
Sustavno psihičko i fizičko mučenje moga oca od strane KPK nanijelo je tešku traumu mom umu. Počela sam patiti od čestih konvulzija, koje se nisu popravile ni nakon udaje. S vremenom sam razvila još više bolesti, što je produbilo moju patnju.
Godine 1997. susrela sam se s Falun Dafa (također poznatim kao Falun Gong). Falun Dafa pročistio je moje tijelo i izliječio sve moje bolesti. Od tada sam se zavjetovala da ću se postojano kultivirati i slijediti Učitelja Li do kraja, bez obzira na poteškoće s kojima se budem suočavala.
Brutalno mučenje
Kada je KPK u srpnju 1999. započela progon Falun Gonga, pritvorena sam u Pekingu tijekom pokušaja apeliranja protiv progona. Zatim sam puštena. U listopadu 2000. policija me ponovno uhitila i odvela u ured političke sigurnosti okruga. Tamo su službenici rekli: „Upoznati smo s tvojom situacijom. Bolje ti je da priznaš.“ Rekli su da žele identitete drugih praktikanata. Kada sam odbila odgovoriti, strgnuli su mi kaput, prisilili me da kleknem na tlo i pritisnuli me dolje. Dva policajca stala su mi na stražnji dio stopala dok su sipali uvrede.
Nakon nekog vremena vezali su me komadom užeta, stežući mi vrat tako snažno da sam jedva mogla disati. Od tog incidenta još uvijek imam veliku kvrgu na vratu. Zatim su me, vukući me za kosu, udarali glavom o zid. Bol je bila toliko intenzivna da sam izgubila svijest. Kasnije sam postala svjesna ljudi koji viču na mene, ali nisam mogla otvoriti oči. Tada je netko povikao: „Polijte je vodom!“ Nakon što sam došla svijesti, uvidjela sam da ne mogu sjesti zbog boli. Glava mi je bila prekrivena kvrgama veličine jajeta, a u glavi mi je bilo mutno i teško. Policajci su me zatim udarali kožnim cipelama u prsa sve dok se nisam onesvijestila. Kada sam došla k svijesti, činilo se kao da sam se uneredila. Tražila sam da idem na zahod, ali su policajci odbili, rekavši da mi neće biti dopušteno otići čak i ako mi crijeva ispadnu. Iako sam imala gotovo 50 godina, policija me tukla više od osam sati.
Oko 2 sata ujutro nekoliko me policajaca odvuklo u ćeliju u pritvorskom centru. Noge su mi se počele grčiti sve do zore.
Sljedećeg jutra policija me izvukla iz ćelije na daljnje ispitivanje. Šest policajaca me pretuklo. Kada sam odbila bilo što reći, iščašili su mi rame. Podnijela sam nesnosnu bol i ostala šutjeti. Zatim su me vratili u ćeliju pritvorskog centra.
Trećeg dana izvukli su me u 8 sati ujutro. Tvrdeći da to rade za moje dobro, rekli su: „Ako imenuješ jednog praktikanta, pustit ćemo te kući.“ Bol je bila toliko jaka da sam jedva ostajala pri svijesti, ali sam i dalje odbijala izgovoriti ijednu riječ.
Četvrtog dana odvedena sam u sobu gdje sam vidjela svoju obitelj. Vođa brigade rekao nam je da imamo pola sata, a moja mlađa sestra me zagrlila i zaplakala. Moj stric, koji je imao preko 70 godina, rekao je: „Samo im reci što god žele čuti! Nijedno ljudsko biće ne može preživjeti ovo mučenje.“ Oči mog brata bile su crvene od suza. Pružio mi je ruke i rekao: „Sestro, proveli smo godine brinući se za tebe. Kako bismo trebali nastaviti ako nas napustiš?“ Moja je sestra tada kleknula pred moje noge, moleći me da popustim.
Srce mi se slamalo. Unatoč svojim zlim djelima, KPK je ostala nedodirljiva. Umjesto toga, moji su voljeni bili prisiljeni povinovati se hirovima KPK i mogli su me samo nagovarati da slijedim želje KPK. Samo bi zao entitet prisilio svoje ljude da biraju između obitelji i vjere. Susprežući suze, rekla sam im da se vrate kući bez mene.
U 8 sati ujutro petog dana, policajci su me izveli iz ćelije i tukli. Međutim, kada sam nastavila pružati otpor njihovim zahtjevima, promijenili su pristup i počeli me nagovarati da popustim. „Jesi li vidjela svog Učitelja? Zašto se mučiti? Moramo raditi sve što nam Jiang Zemin kaže.“ „Kada tvoj Učitelj postane predsjednik ove zemlje, siguran sam da ćeš ti biti imenovana premijerkom.“ Odgovorila sam: „Kultivatori ne mare za zemaljsku moć.“
Zatim sam im objasnila zašto je Jiang Zemin toliko odlučan u progonu Falun Dafa, kako se Falun Dafa prakticira diljem svijeta i kako ima potporu vlada raznih zemalja. Ispričala sam im o boli koju sam doživjela tijekom Kulturne revolucije i da će Buddhe silaziti na Zemlju u točno određenim razdobljima kako bi spasili ljude. Također sam rekla: „Svatko od nas sposoban je samostalno razmišljati. Da je Falun Gong doista loš, bi li bila potrebna tako masivna propagandna kampanja i toliki resursi da se ukalja ova praksa? Jiang Zemin je planirao iskorijeniti Falun Gong u roku od tri mjeseca, pa zašto je onda sve više i više praktikanata? Falun Gong nadilazi nacionalne granice, rase, kulture i jezike, i već su ga prepoznali praktikanti diljem svijeta. Da biste zaštitili sebe i svoje obitelji, molim vas da se prema Dafa odnosite ljubazno!“ Ostavši bez teksta, moji ispitivači su mi pomogli da se vratim u pritvorski centar. Dok smo prolazili dugim hodnikom, zatvorenici su se okupili i gledali me s velikim divljenjem. Neki su mi čak podigli palac gore i rekli: „Vaš je Učitelj uistinu velik!“
Šestog dana policajci su me odveli u prostoriju u pritvorskom centru. Jedan je policajac rekao: „Definitivno ćeš biti osuđena na zatvorsku kaznu. Bit ćeš starica kada izađeš. Zar ne možeš reći nešto da se spasiš?“ Drugi je rekao: „Nemoj nas mrziti iako smo te pretukli. Da si nam rekla informacije koje smo tražili, ne bismo te dirali.“ Ustala sam da odem, ali sam gotovo pala zbog ozljeda. Nakon što su me vratili u ćeliju, shvatila sam da ne mogu ustati. Kolege praktikanti su se brinuli o meni, dok su mi ostali zatvorenici kroz rešetke ćelije dodavali instant-rezance i jabuke, komentirajući kako je Falun Gong dobar i čudesan! Nažalost, nisam bila u stanju ništa jesti.
Nešto više od mjesec dana kasnije odvedena sam na 5. kat zgrade brigade političke sigurnosti okruga. Čelnik iz gradskog Ureda 610 ušao je u sobu u pratnji još nekoliko osoba. Bez riječi mi je povukao desnu i lijevu ruku na leđa, stavivši mi lisice dijagonalno preko leđa. Zatim je ugurao pivsku bocu u procjep između mojih ruku i leđa kako bi zategnuo lisice. Bijesno je rekao: „Čak ni najžilavija osoba ne može izdržati sat vremena. Čovjek postane invalid u roku od dva sata. Ova će kazna izvući priznanje i od najozloglašenijeg ubojice.“ Kasnije je rekao: „Radimo na tebi do sitnih jutarnjih sati, nesposobni otići kući. Što pokušavaš postići?“
Također su me više puta udarali šakama i nogama. Ruke i šake bile su mi natečene, vruće i utrnule nakon sat vremena zlostavljanja. Čelnik mi je zatim snažno stisnuo ruke. Bol je bila toliko jaka, činilo se kao da mi se kosti drobe. Znoj mi se slijevao niz lice i počela sam povraćati. U tom trenutku sjetila sam se Učiteljevih učenja:
“…ono što ja želim su učenici koji prakticiraju kultivaciju na ispravan i uzvišen način, veličanstvene Bogove koji su nepokolebljivi i čvrsti, poput dijamanta.”
(Bitno za daljnje napredovanje II, „Otjerajte smetnje“)
Rekla sam si da nikada neću popustiti.
Nakon nekog vremena čelnik je prišao. Dok mi je jednom rukom povlačio kosu unatrag, drugom mi je gurao bradu prema dolje, govoreći zlobno: „Rješavam slučajeve više od 20 godina. Svaki kriminalac će progovoriti sa mnom. Ne vjerujem da ti nećeš.“ Ostala sam tiha sljedeća tri sata i deset minuta. Konačno, kada su otključali lisice kako bi otišli na ručak, onesvijestila sam se. Čelnik me polio hladnom vodom da me probudi, unatoč izrazito hladnom vremenu. Zatim je upitao: „Jesi li recitirala spise svog Učitelja (kako bi izdržala sesiju)?“ Odgovorila sam: „Jesam.“ Skeptično je rekao ostalim službenicima: „Ima duge ruke. Nismo ih rastegnuli do krajnjih granica.“
Tri dana kasnije ponovno su me izveli iz ćelije. Šef Ureda 610 doveo je preda me dva nepoznata lica i rekao: „Sve važne ličnosti iz grada i okruga su ovdje. Hoćeš li se pokoriti?“ Patila sam od užasne glavobolje i mučnine. Baš kad sam se spremala povratiti, izgubila sam svijest. Shvativši da su me toliko teško ozlijedili da neću proći liječnički pregled potreban za prijem u zatvor ili radni logor, policija je od moje obitelji iznudila 10.000 yuana u zamjenu za moje puštanje na slobodu.
Zbog ozljeda koje sam zadobila tijekom te posljednje sesije mučenja, sljedeće tri godine nisam se mogla sama brinuti o sebi. Trebala mi je pomoć oko svega, poput umivanja lica, češljanja i odijevanja.
Slanje ispravnih misli i recitiranje učenja protiv ispiranja mozga
Godine 2010. ponovno sam uhićena i ispitivana u policijskoj upravi u gradu. Ostala sam mirna, bistrog uma i bez straha, jer sam znala da je Učitelj uz mene. Odbila sam bilo što potpisati i umjesto toga ispitivačima sam govorila o Falun Dafa. Rekla sam: „Apsolutno ništa neću potpisati.“ Jedan je policajac uzvratio: „Ako ti nećeš potpisati, ja ću potpisati za tebe.“ Rekla sam mu: „Dijete, naš susret uredila je sudbina. Bez ove prilike ostali bismo stranci. Falun Dafa je zakon svemira. Bez Dafa, čak ni Zemlja ne bi postojala. Tvoja profesija ima odgovornost provoditi pravednost, stoga moraš biti dobra osoba. Ako doista želiš potpisati za mene, samo napiši ‘Falun Dafa je dobar’. To će donijeti dobrobit tvojim potomcima.“ Policajac je poslušao moj savjet i na papiru napisao „Falun Dafa je dobar“. U tom trenutku bila sam ganuta do suza.
Nekoliko dana kasnije poslali su me u logor za prisilni rad Masanjia. Cijelim putem do tamo uzvikivala sam: „Falun Dafa je dobar! Falun Dafa je zakon svemira!“
Nakon dolaska u logor za prisilni rad Masanjia, čuvari su odredili dvije osobe da me prate 24 sata dnevno, nadajući se da će me uvjeriti da promijenim mišljenje. Nekoliko bivših praktikanata koji su se odrekli Falun Dafa također je poslano da me prati. Saznavši da ti bivši praktikanti ne mogu recitirati čak ni Učiteljevo učenje „Lunyu“, preuzela sam na sebe da ih poučim, izvršivši taj zadatak u roku od 10 dana. Nakon toga, čuvari su slali razne ljude iz drugih gradova uz mene, nadajući se da će promijeniti moje mišljenje. Međutim, zbog mojih snažnih ispravnih misli, njihovi su napori bili uzaludni.
Provela sam godinu dana u Masanjiji prije puštanja na slobodu, neprestano šaljući ispravne misli i recitirajući učenja Učitelja Li napamet, kao što su „Pozicija“ i „Lunyu“.
Korištenje svake prilike za objašnjavanje istine
Obično se pridružim kćeri i unucima na putovanjima tijekom ljetnih i zimskih praznika, objašnjavajući istinu o progonu Falun Dafa kamo god pođem. Jednom sam bila u zrakoplovu, sjedeći pored jednog mladića. Iako sam mu željela objasniti istinu, znala sam da postoji rizik da me prijavi vlastima. Pomislila sam u sebi: „Kada izađemo iz ovog zrakoplova, neću imati drugu priliku. Ja sam učenik Dafa u razdoblju Fa-ispravljanja s dužnošću da objašnjavam istinu i spašavam živote. Moram djelovati u skladu s time.“ Nastavila sam tom mladiću objašnjavati istinu, i on je pristao istupiti iz KPK i njezinih povezanih organizacija.
Drugom prilikom sudjelovala sam u naporima za spašavanje sina jednog kolege praktikanta, koji je bio nezakonito pritvoren i uskraćeno mu je pravo na posjete. Uzeli smo materijale za objašnjavanje istine i posjetili gradsku policijsku upravu kako bismo uložili žalbu. Djelatnik koji nas je primio pročitao je materijale, a zatim letke pružio mladiću pored sebe. Zatim je upitao: „Odakle vam ovo?“ Odgovorila sam: „Primiti ovo je blagoslov. Shvatit ćete čim pročitate. To će vam osigurati svijetlu budućnost.“ Moja želja da istinski pomognem svim živim bićima dirnula je djelatnika, koji mi je rekao: „Uzmite taksi do uprave zatvorskog sustava i recite im da vam je dopušten posjet.“
Jednom sam otišla na Srednji narodni sud kako bih pomogla spasiti kolegu praktikanta. Osjetila sam malo straha kada sam morala predati osobnu iskaznicu za registraciju. No ohrabrila sam se mišlju da će Učitelj i Dafa uvijek biti uz mene. Nakon ulaska sastala sam se s obojicom sudaca i pričala im o Falun Dafa. Isprva su okrenuli svoje stolice i lica, pokušavajući me ignorirati. Kada sam nastavila govoriti, jedan je sudac ustao i otišao u hodnik kako bi me izbjegao. Požurila sam za njim i uspjela ga uvjeriti da promijeni mišljenje. Također sam uvjerila i drugog suca u dobrotu Falun Dafa. Naposljetku mi je jedan od njih rekao da je su-praktikant za kojeg sam pitala na putu za zatvor. Mogla bih ga stići ako uzmem taksi. Znala sam da imam malo razloga ponovno posjetiti Srednji narodni sud, pa sam nastavila i zamolila ih da istupe iz KPK. Rekla sam: „Moja najveća želja je da budete spašeni. Ne želim da se itko od nas rastane sa žaljenjem.“ Nakon što sam govorila o „istupanju iz KPK i njezinih povezanih organizacija“, sudac je prišao sa svog velikog stola, pružio mi ruku i rekao: „Hvala vam, starija sestro.“ Osjećala sam se duboko dirnuto. Na kraju su se oba suca složila da više neće potpisivati predmete vezane uz Falun Gong, a ja sam im pomogla da istupe iz KPK.
Nakon toga, više neopterećena strahom, posjetila sam još nekoliko gradova kako bih spašavala druge Falun Dafa praktikante.
Više od 20 godina Dafa me vodio u prevladavanju iskušenja i nevolja. Sada imam više od 70 godina. Moja kći i ja čvrsto koračamo putem kultivacije koji je uredio Falun Dafa, izlazeći objašnjavati istinu ljudima gotovo svaki dan. Gledajući unatrag, riječi ne mogu izraziti moju zahvalnost. Tijekom godina, članci s iskustvima koje su priložili su-praktikanti pomogli su voditi moj put. Danas bih i ja željela podijeliti svoju priču o kultivaciji sa su-praktikantima, u nadi da se možemo nastaviti poboljšavati i zajedno kultivirati.
