Falun Dafa Minghui.org

Pomaganje supruzi nakon što je bila pritvorena zbog svoga vjerovanja

(Minghui.org)

Moja je supruga Falun Dafa praktikant, a ja podržavam njeno vjerovanje. Od kada je prakticiranje zabranjeno u Kini 1999. godine, mi smo imali puno teških dana, pa smo čak bili primorani da godinu dana provedemo izvan naše kuće. Prošle su je godine opet ispitivali policajci, nakon što je podnijela tužbu protiv bivšeg kineskog vođe Jiang Zemina, jer je pokrenuo progon Falun Dafa.

Ali, bez obzira šta se dešava, ja uvijek ostajem uz svoju ženu. To je zato jer znam da ona radi ispravnu stvar i zaslužuje moje poštovanje.

Ruku pod ruku

Još uvijek se sjećam one godine kada je moja žena bila pritvorena u logor za prisilni rad.
Potražio sam pomoć advokata, ali on nije prihvatio slučaj jer se moja supruga već nalazila u logoru za prisilni rad.

Jedne sam prilike nosio hranu i novu odjeću svojoj supruzi u radni logor, ali su me zaustavili na kapiji. Stražar na kapiji je kazao: „Posjete su dozvoljene samo jednom mjesečno. Odjeću možete ostaviti ovdje, ali ne i hranu.“

Ponovno sam se vratio nakon sedam dana. Vidjevši moju suprugu iza velikog staklenog okna u sobi za posjete, upitao sam je: „Kao ti je ovdje? Dali te neko maltretira? Možeš mi sve kazati, jer ja namjeravam za tebe angažovati advokata iz Pekinga.“

Stražar koji ju je nadzirao bio je iznenađen mojim riječima i podsjetio me je da posjete traju samo deset minuta.

Ljut zbog stanja u kojem se nalazi moja supruga, ja sam nastavio: „Treba li ti novaca? Još odjeće? Ja sam sada kod tvojih roditelja. Molim te nemoj brinuti zbog njih i mene. Ja ću te nastaviti posjećivati svakoga mjeseca i donositi ti sve što trebaš.“

Moja supruga nije mnogo rekla. Ali su je moje riječi dirnule pa mi se nasmiješila.

Dok sam se vraćao u sobu za registraciju, kroz okno sam vidio moju suprugu kako u drugoj sobi čeka na odjeću koju sam joj donio. Krenuo sam prema njoj ne mareći za riječi jednog stražara koji mi je naredio da se zaustavim. Pružio sam ruku kroz okno i kazao: „Dušo, dođi ovamo.“

Stražarka u blizini moje supruge me je pogledala srdito kazavši: „Šta hoćete? Želite li poletjeti kroz okno?“

„U stvari ne“, odgovorio sam. „Jer nemam krila.“

Skinuvši poderane rukavice, moja je supruga pružila svoju ruku i uhvatila moju.

Stražarka se onda na nas nasmiješila i kazala: „Nemojte se brinuti. Mi ćemo se dobro o njoj brinuti.“

Kasnije sam čuo da su stražari bili impresionirani onim što sam činio za moju suprugu, pa su mnogi stražaru u logoru od tada sa njom dobro postupali.

Pomoć drugih praktikanata

Premda nisam našao advokata koji bi prihvatio slučaj moje supruge, ja sam na internetu mnogo čitao i puno naučio o postupku podnošenja žalbi. Uz to, uvjek je bilo praktikanata koji su me pratili u mojim posjetama policijskim odjeljenjima, lokalnim policijskim stanicama i uredima za podnošenje žalbi.

Jednom kada sam išao u policijski ured pratilo me je više od 300 praktikanata. Od ulaza u policijsku stanicu mi smo zauzeli gotovo cijelu pješačku zonu.

„Šta se to ovdje dešava? Mi možemo primiti samo do pet ljudi.“ - kazao je policajac.

Kada sam vidio toplu podršku drugih praktikanata, bio sam duboko dirnut.

S vremena na vrijeme, drugi su mi praktikanti dolazili u posjetu. Oni su također donosili i hranu za mene i moje dijete. Na tome sam im bio veoma zahvalan.

Pisanje pisama

Za mene i moju kćer život bez moje žene je bio veoma težak. Jedne sam je prilike morao izvesti u šetnju kako bih uklonio njenu depresiju. Išli smo od jednog do drugog tržnog centra i ni jedno od nas nije htjelo ići kući. Kući smo se vratili posljednjim autobusom.

Jedan mi je prijatelj savjetovao da se razvedem, ali ja sam to bez razmišljanja odbio: „Moja supruga nije učinila ništa loše. Ne mogu joj tako učiniti život još bjednijim. U stvari, ja ću joj pomagati koliko god to mogu.“

Kako bih ubio vrijeme i ostao u kontaktu s mojom suprugom, pisao sam joj puno pisama. Premda nisam imao puno šta za kazati, uvjek sam joj napominjao da misli pozitivno o sadašnjosti i budućnosti. Čak i u vrijeme kada sam privremeno ostao bez posla, ja joj to nisam kazao jer nisam želio da se brine zbog mene.

Jednom sam dobio pismo od svoje žene i to me je uzbudilo. Idući kući sam držao pismo na mome srcu, kao da sam se bojao da bi moglo odletjeti. Kod kuće sam otvorio pismo koje me je dirnulo do suza. Kroz prozor sam gledao ptice i poželio da budemo slobodni poput njih.

Moji napori nisu bili uzaludni

Jednoga me dana jedna policajka iz radnog logora nazvala i rekla da pošaljem 1.000 yuana mojoj ženi. Kazao sam joj da želim direktno razgovarati sa svojom ženom. „Ako mi ona sama kaže da joj treba novac, ja ću joj ga odmah poslati - nije bitno radi li se o 1.000 ili 10.000 yuana.

Policajka je hitro odbila riječima: „Ona ovdje nema telefon!“

„Ako sa njom ne razgovaram, kako mogu znati da li joj stvarno treba novac?“ Nastavio sam, nadajući se da će mi to omogućiti da razgovaram sa svojom suprugom. „Danas čak i sela imaju telefone. Kako to da tamo nema telefona?“

Onda sam kazao toj policajki da prema zakonu ne mogu podnijeti žalbu uredu tužioca jer nikad nisam dobio odluku o pritvoru moje supruge u radni logor. Policajka je onda kazala da može prenijeti nekoliko mojih riječi mojoj supruzi. „Molim vas recite joj da ću za nju angažovati advokata iz Pekinga, koji će se žaliti na bilo kakvo loše postupanje prema njoj u radnom logoru.“

Zatim sam nastavio: „Ja ću nastaviti pomagati mojoj ženi, pa makar pri tome izgubio i vlastiti život.“

Nedugo nakon toga, mogao sam se susresti sa svojom suprugom u radnom logoru, a upravnica me je pitala zašto sam imao loš stav za vrijeme onog telefonskog razgovora.

„Ja sam samo upitao zašto nisam sa svojom suprugom mogao razgovarati preko telefona? Zašto nisam dobio obavijest kada je bila upućena u logor za prisilni rad? Zašto?

Upravnica je ostala nijema. Nakon nekog vremena mi je kazala da sam ja prva osoba koja se usudila sa njima razgovarati na ovakav način.

U više sam navrata dolazio u logor, a stražari bi mi rekli da su posjete otkazane. Prvi puta kada se to desilo, ja sam zatražio da vidim dežurnog šefa. Kada mi je upravnica kazala da je posjeta otkazana jer se moja supruga odbila odreći njenog vjerovanja, bio sam bijesan: „To nije njen problem!“ Onda sam otišao.

Nakon mjesec dana, kazao sam stražarki koja mi je zabranila posjetu da moram vidjeti moju suprugu kako bih provjerio je li sa njom sve u redu; u suprotnom ću ih tužiti Komitetu za pravne i političke poslove (PLAC). Zatim mi je policajka donijela komadić papira na kojem je moja supruga napisala da je dobro. Druga mi je stražarka kazala da nikada prije u logoru nisu bile dozvoljene takve ceduljice.

Nakon mjesec dana mi je opet rečeno da je ne mogu posjetiti. Tražio sam da vidim njenog nadzornika, ali mi je policajac kazao ne i zapriječio put. Onda sam ja naglas kazao: „Jeste li svjesni da vi u stvari kršite zakon?!“

Ma šta da bude ja ću nastaviti štititi svoju suprugu, pomislio sam. Na moje iznenađenje, stražar je kazao kako je on samo službenik na obezbjeđenju i dodao: „Ima puno stvari koje nisu pod mojom kontrolom.“

Suprugu sam mogao konačno vidjeti tek kada sam joj naredni mjesec otišao u posjetu. Uzbuđen i dirnut pričao sam svojoj supruzi o njenim roditeljima i našoj kćerci. Kazao sam: „Molim te ne brini za nas.“ Policajka koja je bila pokraj moje supruge mi je kazala da je čula za pisma koja pišem supruzi i da će produžiti vrijeme moje posjete na 15 minuta.

Kada je moja supruga bila puštena na slobodu, kazala mi je da su svi moji napori da joj pomognem imali uspjeha. „Policajci i stražari su često razgovarali o tome, govoreći da bi im ti zadao puno muka ako se meni nešto dogodi.“

To me je iznenadilo. Nikada nisam bio osoba koja bi pravila probleme. Ja bih jedino digao glas da zaštitim moje rođake i prijatelje ako bi bili krivo optuženi bez razloga. Uostalom, ako mi sami ne radimo tako, ko će to učiniti za nas?

Sada imam stalni posao i veoma sam sretan zbog toga. Moji prijatelji kažu da sam sretan čovjek. Što se mene tiče, ja znam da onda kada radimo po svojoj savjesti i radimo ispravne stvari tada ćemo biti blagoslovljeni.