Najsretniji trenutak u mom životu

Najsretniji trenutak u mom životu se dogodio prije više od 22 godine kada sam imao sreću da lično vidim Učitelja Li Hongzhija, osnivača Falun Dafa.

Bio je vedar vjetrovit dan, 30. decembar 1998. godine. Tog sam dana kao i obično uradio petu Falun Dafa vježbu s drugim praktikantima, u vremenu od 5 do 7 časova ujutro u gimnastičkoj dvorani vojne akademije u kojoj sam predavao. Nakon toga smo zajedno čitali Falun Dafa učenja u drugoj zgradi. Nešto prije 8 časova ujutro, moja je majka iznenada uletjela (tada nisam imao mobitel) i rekla mi da odmah nazovem kolegu praktikanta. Nazvao sam broj, a uzbuđeni glas s druge strane mi je rekao: „Učitelj je stigao! Brzo dođi do moje kuće!"

„Ah! Učitelj je ovdje!" Doletio sam s petog sprata na prvi i potrčao ka kapiji. Škola se nalazi na periferiji grada u podnožju Južne planine u zatvorenom kampusu. U blizini ulaza je bio strogo zabranjen pristup motornim vozilima, ali kad sam stigao do kapije, jedan je taksi upravo dovezao nekog putnika. Bilo je to kao da me je taksi čekao. Sjeo sam u taksi i stigao do kuće kolege praktikanta u najkraćem mogućem roku.

Kad sam stigao, odmah sam otišao ravno na sprat. U dnevnoj sobi na drugom spratu sam vidio našeg dobrodušnog Učitelja kako sjedi na sofi. Otprilike 70 do 80 praktikanata iz naše oblasti, koji su popunili balkon i druge prostorije, su također bili tamo, slušajući kako Učitelj podučava. Pozdravio sam Učitelja i sjeo na mjesto rezervisano za mene, a između nas je bio samo stolić.

Nisam mogao skinuti pogled sa Učitelja. Bio sam toliko uzbuđen da sam se jedva sjećao što je govorio. Vidio sam da su i mnogi kolege praktikanti bili u suzama.

Najupečatljivije je bilo to kad je Učitelj pokazujući lijevim kažiprstom i stavio desni dlan na vrh prsta, objašnjavajući nam šta je "nebo" i koje su druge dimenzije. Često sam slušao praktikante kako govore o čudesnim stvarima koje su vidjeli u drugim dimenzijama, ali ja nisam mogao vidjeti ništa i nisam razumio o čemu oni govore. Ali u trenutku kad je Učitelj podigao kažiprst, osjetio sam postojanje druge dimenzije, prostranstvo kosmosa, dubine svemira i dubine Falun Dafa. Moj pogled na svijet, život i temeljne vrijednosti su bili promijenjeni.

Učitelj je pitao ima li neko pitanja. Prije sastanka sam imao mnogo pitanja o kojima sam često razgovarao sa kolegama praktikantima. Ali u tom trenutku, mozak mi je bio prazan i nisam se mogao sjetiti nijednog. Toliko sam napregnuto razmišljao koja sam pitanja htio postaviti da sam propustio prvih nekoliko pitanja koja su postavili drugi praktikanti.

Tada je na trenutak u sobi sve utihnulo i svi su me pogledali. Skupio sam hrabrost i promucao pitanje. Ne sjećam se točno što sam kazao, ali općenita ideja je bila ta da sam, kao praktikant, često citirao sadržaje Dafa kada sam držao časove ili pravio sistematske telefonske pozive, ali nisam stigao reći da je to Učiteljev citat. Pitao sam se da li je to što sam uradio u redu.

Učitelj je pokazao na leđa (u pravcu moje vojne škole) i rekao da je uvijek bilo dobro ljude voditi i obrazovati na pozitivan i dobar način.

Učitelj je s nama razgovarao od 7 do 14 časova, bez predaha ili gutljaja vode. A čuo sam da će popodne otići u drugi grad. Kad je bilo vrijeme da Učitelj krene, svi smo ga slijedili, nerado ga gledajući kako odlazi. Željeli smo mu prirediti ispraćaj. Lokalni asistent na mjestu za prakticiranje je zamolio vojnike u uniformama da isprate Učitelja. Na brzinu sam ih prebrojao i vidio da je bilo oko dva tuceta pripadnika službe, uključujući pripadnike vojske, mornarice i vazduhoplovstva, od kojih je polovina bila u uniformama.

Saznao sam da će se Učitelj voziti u kombiju i razmišljao o tome kako bih se mogao naći u njegovoj blizini. Potražio sam ga i ugledao grupu ljudi kako razgovara sa zadnje strane kombija. Pomislio sam da bi i Učitelj morao biti među njima, pa sam, gledajući ih, sjeo u drugi red. Posljednji praktikant koji je ušao u kombi je bila mornarički kapetan u uniformi. Ali kombi je bio gotovo pun, pa sam se pomaknuo lijevo da mu napravim mjesta. Praktikant sprijeda mi je dao znak da ne smijem stiskati Učitelja. Tek tada sam shvatio da sjedim tik do njega!

Učitelj se primakao do prozora i rekao: „U redu je; sjedni." U tom sam trenutku shvatio zašto su svi željeli sjediti što dalje nazad. Željeli su ostaviti više prostora za Učitelja kako bi se mogao odmoriti, ali sam ja razmišljao samo o sebi. Vidio sam jaz u karakteru između mene i drugih praktikanata.

Bilo je neobično to što sam često sanjao da vidim Učitelja, ali sada kada sam sjedio tik do njega, nisam se usudio pogledati ga. Sve vrste vezanosti i misaone karme su mi ispunile um. Pomislio sam: "Imam toliko vezanosti koje su sada sve izložene Učitelju." A brinuo sam se i zbog nekoliko rupa na pločici za oznaku ranga na mojoj uniformi zbog kojih bih mogao izgledati neuredno. Nisam želio da ih Učitelj vidi.

Tokom cijelog putovanja, Učitelj se stalno smješkao i govorio dobrodušno sa kolegama praktikantima. Bio sam toliko nervozan da se ne sjećam ni jedne riječi. Pokušavao sam smisliti kako da pozdravim Učitelja kad smo izašli iz kombija. Za 20 minuta smo bili na odredištu. Učitelj je izašao iz kombija i rukovao se sa svakim od nas da se oprosti.

Bojan sam se da će me Učitelj propustiti kad dođe moj red, pa sam ga pomno pratio. Kad god bi se rukovao s praktikantom, stao bih iza njega i čekao. Ali prije nego što sam ja došao na red, Učitelj se okrenuo. Zatim sam prešao u drugi red. Kao da je Učitelj znao o čemu razmišljam, promijenio je smjer četiri puta i rukovao se sa svim drugim praktikantima osim sa mnom. Kad se spremao da se ukrca u automobil i da krene u drugi grad, nisam mogao da ne povičem: "Učitelju!"

Učitelj se okrenuo i rekao: "Još je jedan ostao." Istupio sam i čvrsto uhvatio Učiteljevu ruku. Toplina mi je navrla u srcu i zaista sam osjetio da je ovo najsretniji, nezaboravan i dragocjen trenutak u mom životu. Učitelj me potapšao po ruci i rekao: "Cijeni to!" (Bio sam toliko sretan i nervozan da nisam bio siguran da su to tačno bile njegove riječi, ali kad sam se kasnije prisjetio ovog trenutka, osjetio sam da mi je to Učitelj rekao.)

Kad je Učitelj ušao u automobil, svi smo se postrojili u formaciju i salutirali dok automobil nije nestao iz vida. U tom trenutku su me obuzele emocije. Povikao sam iz sveg srca s najglasnijim glasom koji sam ikad izustio: „Učitelju, ne ostavljajte me iza sebe! Želim se s vama vratiti kući!”

Prošle su dvadeset i dvije godine, a prizori tog dana su mi još ​​živi u mislima. Tokom svojih 26 godina kultiviranja Falun Dafa, cijelo sam vrijeme osjećao Učiteljevo hrabrenje. Da bih se s Učiteljem vratio u moj prvobitni dom, moram nepokolebljivo slijediti zahtjeve Učitelja i Dafa, činiti tri stvari dobro i asimilirati se u Istinitost-Dobrodušnost-Toleranciju u svim okolnostima i u svako doba. Ne postoje prečice u kultivaciji.

Hvala, Dobrodušni Učitelju! Hvala vam, kolege praktikanti!