Utjecajni mediji puni su priča o životnom stilu bogatih slavnih osoba, poput onih koje voze sportske automobile, o njihovim prekrasnim vilama, tko od njih je imao najekstravagantnije vjenčanje i tako dalje.
Štedljivost - ili ekonomska promišljenost - općenito se ne promiče kao nešto čemu bogati i uspješni teže, već nešto što se mora činiti kada sebi nešto ne možete priuštiti.
Međutim, štedljivost se promicala u svim dinastijama u tradicionalnoj kineskoj kulturi. To nije bilo zato što je u davnim vremenima bilo manje materijalnih udobnosti pa je to ljude tjeralo da budu štedljiviji, već zato što se na štedljivost gledalo kao na vrlinu, a ne kao na ekonomsku potrebu.
Prema Zuo Zhuan: „Štedljivost je uobičajena vrlina, dok je rastrošnost veliko zlo.“ (Zuo Zhuan, također poznat kao Komentari Zuo-a, drevna je kineska pripovjedna povijest u kineskoj kronici Proljetni i jesenski anali, koja pokriva razdoblje od 722. do 468. prije Krista)
Sima Guang, veliki konfučijanac iz dinastije Sjeverni Song, rekao je da svi čestiti ljudi prakticiraju štednju, jer takvi ljudi imaju manje želja. Osoba s malo želja neće biti vođena vanjskim stvarima, tako da može djelovati s integritetom i moralom. Takvi ljudi imaju tendenciju biti štedljivi u svom svakodnevnom životu, kako bi osigurali dobrobit svoje obitelji i obraćaju pažnju na svoje ponašanje kako bi izbjegli grijeh. Stoga je biti štedljiv dobra osnova za moralan život.
Rasipnost, s druge strane, dovodi do više želja, a čovjek s više želja žudi za bogatstvom i položajem, što će uništiti njegov moral i donijeti katastrofe. Ekstravagantni ljudi obično su pohlepni i rastrošni; spremni su na primanje mita, a najvjerojatnije bi se bavili tuđim stvarima u svakodnevnom životu. Zbog toga se rastrošnost smatra velikim grijehom.
Ekstravagantno kućanstvo sigurno će propasti
Prema Guo Yu (klasičnoj povijesnoj knjizi o osam država u razdoblju Proljeća i Jeseni), u osmoj godini vladavine kralja Ding-a od Zhou-a, kralj je poslao vojvodu Kang-a od Liu-a kao izaslanika u državu Lu. Vojvoda je visokim dužnosnicima uručio prigodne darove. Primijetio je da su dva dužnosnika, Ji Wenzi i Meng Xianzi, bili skromni i štedljivi, dok su druga dva, Shusun Xuanzi i Dong Menzi, bili prilično ekstravagantni.
Kad se vratio kući, kralj ga je upitao koji su dužnosnici u državi Lu čestiti.
„Ji Wenzi i Meng Xianzi mogu zadržati svoj status u državi Lu dugo vremena, dok bi Shusun Xuanzi i Dong Menzi mogli nestati“, odgovorio je vojvoda.
„Zašto to govoriš?“ upitao je Kralj.
Vojvoda je objasnio: „Ji Wenzi i Meng Xianzi su štedljivi, što će zaštititi njihove obitelji od katastrofa, dok su i Shusun Xuanzi i Dong Menzi ekstravagantni i imaju malo suosjećanja prema siromašnima. Ako siromašni ne dobiju suosjećanje i podršku, bit će više zločina i tuge, a nesreće će uslijediti. Njihove bi obitelji također bile pogođene. Država se neće moći nositi s rastrošnošću popustljivih dužnosnika i završit će u propasti.”
Vojvoda Kang je predvidio da će vladavina Dong Menzi-ja završiti nakon dvije dinastije, a vladavina Shusun Xuanzi-ja nakon tri dinastije u državi Lu.
U dogledno vrijeme, Dong Menzi je izgubio podršku kada je njegov pretpostavljeni, vojvoda Xuan od Lu-a, umro osam godina kasnije. Njegovi politički neprijatelji protjerali su njegovu obitelj i oni su morali pobjeći u državu Qi.
Nakon smrti vojvode Xuan-a, vojvoda Cheng je naslijedio položaj u državi Lu. Dvije godine prije smrti vojvode Cheng-a, Shusun Xuanzi je pobjegao u državu Qi. Dvorski službenici države Lu sklopili su savez kako bi ga protjerali, zbog mnogih loših stvari koje je učinio.
Prednosti štedljivog upravljanja
Štedljivo upravljanje zemljom - ili ekonomska razboritost, kako se to danas naziva - dovodi do mnogih koristi.
Prema Shi Ji (Povijesni zapisi), za vrijeme cara Ping-a iz dinastije Han, carica udovica izdala je ukaz u kojem je stajalo: „Način upravljanja zemljom je prvo učiniti ljude uspješnim, a ključ za postizanje toga je prakticiranje štedljivosti. Kad je zemlja uspješna, čestitom kralju ništa nije važnije od štedljivosti. Ako se ljudi obrazuju s vrlinom štedljivosti, tada će se uspostaviti fina društvena hijerarhija, pojačat će se ljubaznost među rođacima, a glavni uzrok sporova i tužbi će nestati. To je temelj narodnog napretka i način upravljanja zemljom bez kazne. Kako da se ne trudimo to provesti u praksi!”
U ukazu je nadalje rečeno: „Među ministrima, Gongsun Hong, markiz od Pingjin-a, najbolji je u prakticiranju štednje. Olako shvaća novac i cijeni dobronamjernost i pravednost. On je kancelar, a ipak noću koristi pamučni poplun (umjesto svilenog) i za svaki obrok ima samo jedno mesno jelo i nebrušenu rižu. Svu svoju plaću koristi za ugošćavanje čestitih ljudi i gostiju, ne ostavljajući za sebe višak novca. To je manifestacija unutarnjeg samoobuzdavanja i slijeđenja zakona u vlastitom ponašanju.”
Drugim riječima, prakticiranjem štednje u upravljanju, i javnost i dužnosnici bit će suzdržani, oprezni u svojim dnevnim troškovima i dobro zbrinuti kada im treba novac. Neće pronevjeriti javna sredstva niti primati mito i bit će velikodušni u pomaganju drugima. Kao rezultat toga, ljudi će brinuti jedni za druge i živjeti u skladu i s manje sporova, a društvo će biti stabilno i mirno.
Zaključak
Štedljivost se ne mora nužno odnositi na siromaštvo ili malo davanja. Štedljivi ljudi ne moraju nužno imati malo novca ili se ponašati škrto. Naprotiv, oni shvaćaju da je biti štedljiv vrlina.
Mnogi ljudi koji su štedljivi u svakodnevnom životu znaju kako uživati - cijene prirodu i dobru hranu, spremni su podijeliti ono što imaju i pomoći drugima. To je zato što čestito ponašanje sadrži elemente božanstvenosti, obzirnosti prema drugima i nesebičnosti.
Štedljivi ljudi nisu opsjednuti uživanjem i užicima, i mogu biti jaki bez želja, tako da se mogu ponašati ispravno u svakodnevnom životu i u kultiviranju morala.
Ekstravagantni ljudi imaju tendenciju da budu opsjednuti materijalnim težnjama, pohlepni su, pa čak i koriste neprikladna sredstva za traženje novca, čime sebi na kraju donose katastrofe.
U današnjoj Kini, Komunistička partija Kine namjerno je uništila tradicionalni moral kineskog naroda i poticala ih da traže luksuz, budu ekstravagantni, pokvareni i promiskuitetni. Kao rezultat toga, mnogi ljudi provode svoje živote u potrazi za slavom i bogatstvom, izlažući se opasnostima kao posljedici neobuzdane težnje za materijalnom udobnošću i pohlepom.
Povijest pokazuje da vrlina nije samo neophodna za osobni napredak, već je i kamen temeljac stabilne zemlje i društva.
