Prošlo je 27 godina otkako su Falun Gong (također poznat i kao Falun Dafa) praktikanti održali povijesni apel za pravdu u Pekingu na dan 25. travnja 1999. U svojoj policijskoj uniformi sam bio dio tog mirnog prosvjeda zajedno s deset tisuća drugih praktikanata. Svjedočio sam iz prve ruke zbivanjima u Zhongnanhaiju, središnjem vladinom kompleksu, i ništa što se tada dogodilo nije bilo ni blizu propagandi KPK (Kineske komunističke Partije) koja je željela ocrniti Falun Gong.
Počeo sam prakticirati Falun Dafa 1994., kada sam bio zaposlen u lokalnom pravosudnom sustavu. Nakon što sam naučio Dafa, marljivo sam radio svoj posao i više sam godina zaredom bio rangiran kao najuspješniji u radnom učinku u našem regionalnom sustavu. Učitelj od nas traži da učimo što je više moguće, stoga sam upisao dva sveučilišta te pohađao predavanja.
Držao sam se Dafa standarda Istinitosti-Dobrodušnosti-Tolerancije i odbijao sam primati mito. Pomagao sam ljudima kad god sam mogao. Također sam promovirao Dafa u svakoj prilici. Više od desetak mojih suradnika čitalo je Dafa knjige. Čak sam promovirao Dafa šefu policije. Nakon posla sam često govorio o Dafa osoblju drugih vladinih odjela.
Ujutro 24. travnja 1999., praktikant mi je rekao da je časopis iz Tianjina objavio članak koji kleveće Falun Gong. Kada su lokalni praktikanti otišli izdavaču objasniti situaciju, Ured za javnu sigurnost Tianjina poslao je stotine policajaca, od kojih su neki bili naoružani, da pretuku i uhite 45 Dafa učenika.
Nisam bio iznenađen kada sam čuo ovu vijest jer se posljednjih godina dogodilo nekoliko takvih incidenata, a i sami smo se suočavali sa stalnim prekidima i smetnjama na našem vježbalištu.
Godine 1996. vlada je zabranila objavljivanje Dafa knjiga. Zatim je Guangming Daily objavio članak u kojem se kleveće Dafa. Kasnije sam čuo da nas policija tajno istražuje. Zatim je Pekinška radio-televizija (BRTV) emitirala program koji kleveće Dafa. Ovaj put, Peking je pojačao svoje represivno ponašanje i otvoreno uhitio praktikante u Tianjinu.
Razgovarali smo o tome među sobom i došli do zaključka da neki ljudi s lošim namjerama potajno izazivaju probleme kako bi naštetili praksi. Inače kako bi vlada uopće mogla zabraniti tako dobru praksu koja je ljudima omogućila povratiti svoje zdravlje, sklad u obitelji te poboljšati moralne standarde - a sve je to pomoglo u održavanju društvene stabilnosti i uštedi novca na medicinskim troškovima.
Odlučili smo prenijeti naše razumijevanje situacije najvišim razinama vlade. Vjerovali smo da će nas čelnici zemlje podržati kada saznaju istinu i stoga smo odlučili otići u Peking.
Te noći smo se ukrcali na vlak za Peking. Kako bih pokazao da praktikanti dolaze iz svih slojeva društva, obukao sam novu policijsku uniformu. Vlak je te noći bio krcat, no sve je bilo vrlo tiho. Pomislio sam kako se u vlaku vozi mnogo učenika Dafa iz cijele zemlje.
Sljedećeg jutra izašli smo na željezničkom kolodvoru u Pekingu i ušli u autobus za Zhongnanhai, kompleks središnje vlade. Gotovo svi u autobusu su izašli na istoj stanici. To su također bili praktikanti iz cijele zemlje koji su došli apelirati. Na putu za Zhongnanhai je bilo mnogo ljudi, no sve je prošlo tiho.
Kada smo stigli, primijetili smo kako svi stoje na pločniku preko puta crvenog zida vladinog kompleksa. Svi su pripazili da ostave koridor širine otprilike tri metra na pločniku za prolaz ljudi. Dok smo tražili mjesto gdje bi stali, primijetio sam nekoliko kolega praktikanata također u policijskim ili vojnim uniformama. Kimnuli smo si međusobno u znak pozdrava.
Nakon nekog vremena našli smo mjesto za stajanje. Već je svanulo i neki mještani su šetali pokraj nas. Čuo sam jednu osobu kako kaže: “Ovi ljudi apeliraju za Falun Gong.” Vidjevši da neki praktikanti nose svoje radne uniforme, druga osoba je rekla: “Zašto su tu policajci, vojnici i suci?” Druga osoba je rekla: “Toliko mnogo ljudi prakticira Falun Gong i naravno da pripadaju raznim slojevima društva.”
Praktikanti iz cijele zemlje nastavili su dolaziti. Okruženi plavim nebom, bijelim oblacima, zelenim stablima i crvenim zidovima, obasjani jutarnjim suncem, tisuće apelirajućih Dafa učenika su predstavljali spektakularan prizor.
Oko 10 sati ujutro iznenada se izdaleka prolomio pljesak. Zhu Rongji, tadašnji premijer Državnog vijeća, došao nas je posjetiti. Nekoliko minuta kasnije, dvije praktikantice su zabrinuto prišle pitajući pozna li itko zakon jer je Premijer zamolio nekoliko predstavnika da razgovaraju s čelnicima Državnog ureda za pisma i posjete. Budući da sam nosio policijsku uniformu, nadale su se da ću se odazvati.
Oklijevao sam. Bio sam samo policajac, a mogućnost susreta s nacionalnim vođama u Zhongnanhaiu je doista za mene predstavljao veliki psihološki izazov. Ova velika odgovornost mi je stvarno pričinjavala veliki pritisak. Štoviše, bio sam upoznat samo s kaznenim pravom i nisam baš poznavao druge zakone.
Brinuo sam se da ću nešto zabrljati i nisam se usudio pristati. Preporučio sam drugog praktikanta, koji je bio sudac, a koji je stajao iza mene. Ovaj sudac bio je stručnjak za gospodarske ugovorne sporove. Ni on nije dobro poznavao zakone o građanskim pravima pa ih je također odbio.
Vrijeme je istjecalo, a dvije praktikantice su bile veoma zabrinute. Iznenada su primile telefonski poziv te su saznale da je praktikant koji poznaje relevantne zakone već ušao u Zhongnanhai s nekoliko drugih praktikanata.
Ubrzo nakon toga, stiglo je mnogo policijskih automobila. Mnogi policajci su izašli, raširili se i stali ispred nas. Budući da nismo držali natpise niti izvikivali parole, već samo mirno stajali, policajci su se samo rasporedili u grupe od po tri ili pet i čavrljali. Također nisu bili nimalo negativni prema nama. Prvotna napeta atmosfera je brzo splasnula.
U to smo vrijeme primijetili da crni ili bijeli kombiji povremeno i sporo prolaze pokraj nas. Praktikanti su uočili kako nas snimaju video kamere iz unutrašnjosti ovih kombija.
Nitko nije znao što će vlada učiniti, ali smo znali da je sposobna počiniti zločine poput ubojstva studenata koji su apelirali na Trgu Tiananmen. Kako smo bivali sve nervozniji, praktikant pokraj nas je rekao: “Policija nas snima, ali nebesa nas čuvaju.” Pošto je to rekao, svima su se odmah pojavile ispravne misli, a oni u prvom redu su ponosno uzdigli svoje glave.
Policija je uskoro dobila naredbu kako svi moramo otići. U suprotnom ćemo snositi posljedice.
Ali naši su predstavnici bili u Uredu za peticije Državnog vijeća i razgovarali s čelnicima i nismo mogli samo tako otići, pa se nitko nije pomaknuo, iako nam je policija naložila do odemo. Kasnije sam čuo da je Državni ured za žalbe pozvao nekoliko praktikanata iz pekinške Falun Dafa udruge za istraživanje da se pridruže razgovoru. Bilo je više razloga da ostanemo i pričekamo rasplet situacije.
Spuštao se mrak, a nije bilo nikakvih vijesti. Nismo znali može li se stvar riješiti niti koliko ćemo još morati čekati. Osjetio sam neku težinu pri srcu.
Do tada se Pekingom već proširila vijest da Falun Gong praktikanti apeliraju pred Državnin uredom za žalbe i ljubazni lokalni stanovnici su nas pokušali nagovoriti da odemo. Rekli su: “Partija je nemilosrdna. Ne možete s njima normalno. Kad padne mrak, mogli bi 'očistiti područje'. To su učinili 4. lipnja 1989."
Samo što sam to čuo srce mi se stegnulo i pojavio se tračak straha. Bilo je nekoliko policajaca u našoj organizaciji koji su osobno sudjelovali u masakru na Tiananmenu 4. lipnja. Rekli su mi da je KPK grozna kada zatreba.
No, podignuvši pogled, ugledao sam kako drugi praktikanti još uvijek čvrsto stoje. U ovom polju ispravne energije moj strah je nestao. Ponovno sam se očeličio: Budući da sam već došao ovamo, ne želim brinuti dalje. Sve ću prepustiti volji Neba.
Nisam bio spavao u vlaku cijelu noć na putu prema Pekingu, a nakon cjelodnevnog stajanja sam naglo osjetio umor. Pronašao sam mjesto za sjesti i odmah nehotice zaspao.
Kolege praktikanti su me probudili oko 21h rekavši da je sastanak završen. Državni čelnici su obavijestili policiju Tianjina da oslobode Falun Gong praktikante. Međutim, rečeno nam je da je glede naših ostalih zahtjeva potrebna dodatna rasprava. Zamoljeni smo da odmah napustimo Zhongnanhai. Mirni pregovori su završili i tako smo se svi već iste noći vratili svojim domovima.
Nakon što sam se vratio kući, pozvala me policija. Nisam imao pojma kako su znali da sam otišao u Peking. Čelnici moje jedinice su me kritizirali, govoreći da mi je nedostajalo političke osjetljivosti jer sam nosio policijsku uniformu u Pekingu kako bih apelirao za Falun Gong. No nisu pokrenuli nikakav disciplinski postupak.
Kada je Dafa napadnut, ja, kao učenik Fa, moram istupiti. To je neizbježna odgovornost svakog istinskog učenika Dafa. Kao zaposlenik u pravosudnoj branši, kada se prema ljudima postupa nepravedno, imam odgovornost i obvezu pomoći da se njihov glas čuje.
