Bila sam jedinica. Odgoj me učinio vrlo ponosnom osobom. Nisam mogla podnijeti kad bih se našla u situaciji da sam nepravedno optužena ili neshvaćena i morala bih se odmah objasniti. Ako to ne bih učinila, nikako ne bih mogla prestati razmišljati: „Zašto tada nisam to i to rekla? Zašto to nisam tako objasnila? Kako to da mi ta osoba jednostavno nije vjerovala?" Takve su me situacije često ostavljale ogorčenom i zamjerala sam osobi koja me nepravedno optužila.
Prakticiranje Falun Dafa pretvorilo me u drugu osobu. Slijede neka od mojih iskustava.
Dva mjeseca sam bila uzrujana zbog svekrve
Kad sam zatrudnjela, moja svekrva, koja je živjela više od 480 kilometara daleko, doselila se kako bi se brinula o meni. Tada nisam bila Dafa praktikantica, a budući da sam bila dobra u školi, vjerovala sam da znam više nego što sam zapravo znala. Kao rezultat toga, u interakciji sa svekrvom, naše su se ideologije često sukobljavale, i nisam se slagala s njom oko mnogih stvari. Ipak, budući da je moja majka bila praktikantica i naučila me da budem puna poštovanja, i dalje sam se dobro odnosila prema svekrvi.
Naporno je radila i brinula se o meni nekoliko mjeseci, pa sam tog ljeta odlučila da bi joj dobro došla prilika da se vrati kući i odmori. Planirala sam u to vrijeme otići kod svojih roditelja. Bila sam uzbuđena što ću joj podijeliti svoju ideju, misleći da će se složiti jer sam bila obzirna prema njoj. Na moje iznenađenje, umjesto da bude zadovoljna, lice joj se smrknulo. Nakon trenutka šutnje, rekla je: „Što to znači? Pokušavaš li me se riješiti?"
Bila sam zatečena, jer uopće nisam tako razmišljala. Brzo sam joj objasnila da sam samo željela da se odmori. Nije me htjela slušati i stalno se žalila na to.
Kad se moj muž te večeri vratio kući, ispričala mu je što se dogodilo. Za večerom je rekla da je prije mnogo godina njezina svekrva otišla živjeti s njezinim najstarijim sinom. Sinova žena nije se dobro odnosila prema njoj i dala joj je samo staru, iznošenu deku za spavanje. Njezina svekrva je otišla, odbijajući više živjeti sa sinom.
Moja svekrva je nagovještavala da je bila dobra i da je još uvijek voljna živjeti s nama čak i nakon što sam je „ponizila". Moj muž to nije prihvatio i rekao je: „Govoriš li da smo mi puni nepoštovanja?" Prestala se žaliti, znajući da se njezinom sinu ne sviđa njezino takvo ponašanje.
Stvari tu nisu završile. Moja svekrva je te večeri nazvala mog svekra i žalila se na mene. On je kasnije nazvao i pitao me što se dogodilo, pa sam mu morala sve ponovno objasniti.
Tijekom sljedećih nekoliko dana, više puta sam se objašnjavala, ali moja svekrva nije htjela slušati. Bila sam jako uzrujana i nazvala sam oca da se požalim. Rekao je: „Ostavila je sve što je radila, otišla od kuće i došla čak ovamo da se brine o tebi. Nije joj lako, pa pusti to." Prestala sam se svađati s njom, ali i dalje sam joj zamjerala. Tog ljeta, nitko od nas nije otišao natrag u svoj rodni grad. Naš odnos je bio neugodan.
Falun Dafa mi je pomogao da se poboljšam
Nakon što nam se kćerka ubrzo rodila, patila sam od postporođajne depresije. Tada sam postala Falun Dafa praktikantica. Iako sam razumjela da postoje predodređeni karmički odnosi među ljudima, jednostavno nisam mogla preći preko činjenice da me svekrva nepravedno osudila i pretpostavila da sam loša osoba.
Kako je moje razumijevanje Fa raslo, jednog dana sam osjetila suosjećanje prema svojoj svekrvi. Njezini roditelji su preminuli ubrzo nakon što se rodila, pa su je odgajali rođaci i postala je vrlo osjetljiva. Iako je nisam namjeravala otjerati, to nije promijenilo činjenicu da sam joj povrijedila osjećaje. Srce mi se dirnulo, i osjećala sam se krivom i žao mi je bilo zbog nje. Odlučila sam to pustiti i nikada više nisam spomenula.
Naša kćerka je imala skoro 10 godina, a moja svekrva je živjela s nama povremeno oko osam godina. Principi Falun Dafa promijenili su moje mišljenje o njoj, i ljubazno sam se odnosila prema njoj. I ona je bila vrlo draga prema meni, kao da sam joj vlastita kćerka, i povjeravala mi se.
Kad bi se moja svekrva vratila kući, uvijek se osjećala pomalo depresivno i imala je potrebu biti vrlo oprezna s ljudima na poslu i kod kuće. Uvijek je vjerovala da je njezin šef želi otpustiti i da je njezini kolege ne vole. Njezin svekar se loše odnosio prema njoj, a ona nije znala s kim razgovarati kad bi se osjećala pod stresom i tužno. Ponekad bi samo razgovarala s nepoznatim ljudima.
Živeći sa mnom, mogla je udobno razgovarati sa mnom, a kad bi se osjećala depresivno, ja bih koristila Dafa principe da promijenim njezin način razmišljanja. Postupno je postala optimističnija. Često je imala osmijeh na licu i izgledala je mlađe od svojih godina. Jednog dana je naletjela na staru prijateljicu koja je iznenađeno rekla: „Kako to da još uvijek izgledaš tako mlado? Nisi valjda ostala kod sina?"
Baš kad sam pomislila da više neće biti nesporazuma među nama, dogodilo se nešto drugo. Imala sam vrlo naporan dan, a navečer sam shvatila da mi nedostaje torbica. Svugdje sam je tražila, jer su mi unutra bili ključevi i važne osobne iskaznice. Bila sam zabrinuta i uznemirena i pitala sam muža je li je vidio. Kratko je odgovorio: „Tko zna?"
Nisam se mogla sjetiti jesam li je ostavila vani ili sam je uopće ponijela sa sobom kad sam otišla od kuće. Pitala sam kćerku je li me vidjela da sam ponijela torbicu kad sam je tog jutra vodila u školu. Rekla je da jesam, jer sam kupovala namirnice.
Postajala sam panična i promrmljala: „Oh, nadam se da je nisam izgubila vani." Vidjevši da sam uzrujana, rekla je: „Idem pitati baku." Navikla je pitati baku kad ne bi mogla pronaći svoje stvari jer je baka pospremala za njom. Brzo sam rekla: „Nemoj. Baka ne bi znala."
Nisam se dovoljno brzo pomaknula da je spriječim da utrči u bakinu sobu. Kad sam stigla tamo i pokušala objasniti što se dogodilo, moja svekrva je hladno rekla: „Kako bih ja znala gdje ti je torbica?" Zatim je rekla: „Provjeri krevet." Požurila sam do kreveta i pronašla torbicu ispod složene odjeće. Olakšana i sretna, zahvalila sam joj na pomoći.
Nekoliko trenutaka kasnije, moja svekrva je bijesno izjurila iz svoje sobe i rekla: „Poslala si dijete da me pita, pa misliš da sam ti ja uzela torbicu?" Brzo sam ponovno objasnila što se dogodilo, ali ona mi nije povjerovala. „Da si ovako nešto napravila na poslu, bila bi u nevolji", rekla je.
Složila sam se i rekla: „Slažem se, ne bi se trebalo tako ponašati na poslu. Ali mi smo obitelj. I nisam ja poslala dijete da te pita o tome, ona je to učinila sama."
„Dijete to ne bi učinilo da je nisi poslala!" bila je još više bijesna.
Upravo tada je moj muž ustao sa stolice i rekao svojoj majci: „Zašto si tako previše govorljiva? Samo je pitala gdje joj je torbica!"
„Zašto nije tebe pitala!?"
„Jest! Nisam se htio zamarati."
Stalno sam joj se ispričavala, pokušavajući ublažiti napetost. Na kraju je otišla u svoju sobu. Odahnula sam, misleći da je konačno gotovo.
Sljedećeg jutra nakon doručka, dok sam se spremala odvesti kćer u školu, moja svekrva je ponovila sve što je rekla dan prije. Čak je ispričala priču o tome kako je njezina svekrva optuživala svoju najmlađu snahu da joj je uzela novac dok su živjele zajedno. Snaha je bila toliko bijesna da je usred noći pozvala nekoliko rođaka da dođu tražiti novac. Na kraju je novac pronađen u pukotini kreveta njezine svekrve. Snaha je nakon toga imala zategnut odnos sa svekrvom.
Ispričala je priču kako bi nagovijestila da nisam pravilno riješila problem i da bi to moglo ozbiljno ugroziti naš odnos. Uvjerila sam je da je to samo nesporazum i zamolila je da se ne brine zbog toga.
Slušajući majku kako neprestano prigovara o istom problemu, moj muž je izgubio živce i vikao na nju. Smirila sam ga i rekla: „Mama je u pravu, nisam to pravilno riješila."
Utješila sam svekrvu i iskreno se ispričala: „Mama, moja je krivnja. Bila sam neorganizirana i izgubila sam torbicu. Kad sam živjela s roditeljima, često nisam mogla pronaći torbicu i morala sam ih zamoliti da mi pomognu pronaći je. Moja mama bi mi uvijek pomogla tražiti, ali moj tata ne. On bi me grdio i govorio da sam toliko neorganizirana da ću na kraju trećinu života potrošiti tražeći stvari. Obećavam da ću pronaći stalno mjesto za svoju torbicu i mobitel, i to se više neće dogoditi. I trebala sam spriječiti dijete da te pita o tome. Trebala sam biti obzirnija. Uglavnom sam se brinula zbog gubitka osobnih iskaznica i ključeva, a ne novca, pa te molim da ne razmišljaš previše o tome."
Kad sam završila s govorom, nije se činila toliko uzrujanom i rekla je: „Da, prilično si zaboravljiva." Obećala sam joj da ću biti pažljivija. Vidjevši da se smirila, odvela sam kćer u školu kako ne bi zakasnila.
Ali još uvijek nije bilo gotovo. Dva dana kasnije, moja svekrva je ušla u kuhinju dok sam kuhala i rekla mi da ide zubaru. Ne razmišljajući previše, rekla sam da ću joj sačuvati nešto za jelo kasnije.
Kad se vratila, činila se uzrujanom, govoreći da joj je zubar rekao da će morati čekati dva mjeseca prije nego što joj može ugraditi protezu. Utješila sam je i rekla joj da strpljivo čeka. Odgovorila je: „Moram požuriti. Možda se vraćam u svoj rodni grad za nekoliko dana."
Ovo je došlo niotkuda, i tada sam shvatila da je još uvijek bila ljuta zbog incidenta s torbicom. To me zabrinulo, jer smo tada imali dvoje djece, a i moj muž i ja smo radili, pa nam je njezina pomoć kod kuće zaista bila potrebna.
Srce mi je potonulo. Tijekom cijelog vremena, iako nisam bila baš mirna, nije me previše smetalo sve dok sam vjerovala da me razumije. U tom trenutku sam se osjećala bespomoćno i pomislila: „Stalno je govorila da sam je nepravedno optužila, ali ona je bila osoba koja je mene nepravedno optužila! Zašto je tako teško s njom?"
Počela sam gledati unutar sebe i pitala se: „Zašto se ovo događa? Mogu li učiniti više da stvari budu bolje? Još uvijek joj zamjeram? Jesam li iskreno htjela ne svađati se s njom, ili sam samo htjela sačuvati obraz i pokazati se?" Odgovor je bio da nisam bila sto posto bez zamjeranja i altruistična.
Ovaj put sam joj se htjela ispričati bez zadrške. Bila sam ponizna, iskrena i obzirna. Rekla sam joj: „Mama, žao mi je što sam nepouzdana i zaboravljiva. Zaista sam te smatrala svojom majkom, pa sam te instinktivno pitala za torbicu. Molim te, oprosti mi." Nasmiješila se i vratila u svoju sobu.
Za večerom, rekla mi je s osmijehom na licu: „Ja sam izravna osoba i govorim što mislim. Nemoj da te ono što kažem brine." Znala sam da mi počinje opraštati, pa sam odgovorila: „Dobro je biti izravan. Trebala bi iznijeti sve što te muči, i možemo to zajedno riješiti. Ja sam dobro. Ne krivim svoju kćer – imala je dobre namjere kad je tražila tvoju pomoć. Zar se ne bi složila?" Činilo se da je konačno prihvatila ideju da je dijete samo odlučilo pitati je, a ne ja. Nakon tog dana više nikada nije govorila o povratku kući. Tada sam napravila posebno mjesto za svoju torbicu, i nikada je više nisam izgubila.
Osvrćući se, bila sam iznenađena koliko sam dobro postupila kad sam bila nepravedno optužena. A da nisam primijetila, Fa mi je pomogao da se poboljšam.
Nasmijala sam se kad me svekar nepravedno optužio
Moj svekar je bio snažne volje i tvrdoglav. Nikakvo objašnjenje nije moglo promijeniti njegovo mišljenje. Jednog dana on i ja smo odveli moju kćer u bolnicu. Dok smo čekali svoj red, on je sjedio s njom, a ja sam sjedila pored nepoznatog čovjeka. Htjela sam mu objasniti istinu, pa sam počela tako što sam ga pitala koliko dugo čeka.
Rekao mi je da je dugo čekao iako mu je žena tamo liječnica, jer je bilo toliko bolesne djece. Njegovo dijete i majka sjedili su iza njega. Razgovarala sam o pandemiji COVID-19, a on je slučajno rekao da je Changchun njegov rodni grad. Pitala sam ga zna li da je tamo prvi put podučavan Falun Dafa. Rekao je: „Da, živio sam vrlo blizu gospodina Li Hongzhija. Mnogi moji srednjoškolski kolege prakticirali su Falun Dafa, ali ja nisam." Još sam malo razgovarala s njim i pomogla mu da napusti KPK i njezine povezane organizacije. Zatim se okrenuo da razgovara sa svojom majkom.
Nekoliko dana nakon toga, tijekom ležernog razgovora, moj svekar se iznenada uzrujao i rekao: „Kad smo bili u bolnici, dugo si razgovarala s muškarcem. A onda sam ga vidio kako te grli. To je bilo neprihvatljivo!" Ljutito me pogledao. Nisam mogla vjerovati da moj svekar tako misli o meni. Da nisam prakticirala Falun Dafa, prevrnula bih stol i svađala se dok se ne bi ispričao. Umjesto toga, mirno sam objasnila da se muškarac okrenuo da razgovara sa svojom majkom, a ne da me zagrli.
Moj svekar mi nije vjerovao i rekao je neke oštre riječi. Nisam mu rekla da sam s tim čovjekom razgovarala o Falun Dafa, jer je on čvrsto vjerovao u propagandu KPK i nikada mi to ne bi dopustio.
Dok sam mu i dalje pokušavala objasniti što se dogodilo u bolnici, nisam se mogla suzdržati od smijeha, misleći da je cijela stvar smiješna. Tada su mi na pamet pale Učiteljeve riječi:
“Ako čujete nekog da kaže da želite da počinite užasan zločin, to će vam naprosto biti zabavno. (Učitelj se smeje) Mislićete: “Kako bi to moglo biti moguće?” i to ćete odbaciti uz smeh. Uopšte ga nećete uzeti za ozbiljno. Pošto nemate čak ni tu misao, te reči ne mogu vas dotaći.” (“Fa predavanje održano na Fa-konferenciji u San Francisku 2014”)
Poznavajući kakav je moj svekar, prestala sam se svađati. Iako sam se i dalje osjećala nepravedno optuženom, barem sam na površini bila mirna. Pogledala sam unutar sebe i pomislila da možda još uvijek imam vezanost za požudu.
Tijekom godina, mnogo puta su me nepravedno optuživali moji rođaci, moj muž i moji šefovi na poslu. Ponekad sam osjećala zamjeranje, ali češće sam se oslobađala zamjeranja i slijedila principe Falun Dafa.
Počela sam prakticirati Falun Dafa relativno kasno, i prakticiram sama. Ponekad sam osjećala da nisam dovoljno dobra, pa čak i da sam užasna. Ali kad pogledam svoje članke s iskustavima iz prošlosti, na kraju uvijek zaključim da me Falun Dafa neprestano mijenja i pročišćava.
Hvala, Falun Dafa. Hvala Vam, Učitelju!
(Odabrani prilog za 23. Kinesku Fa konferenciju na Minghui.org)
